Dragi naši,
danas se iz Šibenika vraćamo punog srca i još punijih dojmova – održan je Lidrano, a mi se, s razlogom, ponosno smiješimo.
Učiteljica Vesna Garofulić povela je čitav 2. razred – hrabro, složno i glasno kako samo drugi razredi znaju – te Duju Bausa iz 4. razreda, koji je stao na scenu s onom posebnom iskrom u oku. Duje se predstavio monologom „Prosinac u mojoj obitelji“, prema tekstu poznate dječje spisateljice Sanja Polak, i pokazao da scena nije mjesto na koje se izlazi slučajno – nego srcem. Naš Duje im se toliko svidio da je, pod pritiskom oduševljene publike, morao obećati da dogodine dolazi opet. Poručuju da ga scena jako voli, a mi mislimo da je ljubav obostrana.
Skupni nastup učenika 2. razreda nosio je snažnu i itekako aktualnu poruku pod naslovom „Pazi, jezik je najjače oružje“. Jasno, glasno i bez zadrške podsjetili su nas koliko riječi mogu graditi – ali i rušiti. A njihove su danas gradile. I to veliko.
U kategoriji samostalnog novinarskog izraza (mentorica Anita Vrkić) sudjelovali su:
-
Karlo Meić (5. razred)
-
Nadja Radman Meić (6. razred)
-
Rafaela Trošić (7. razred)
-
Leonardo Meić (8. razred)
I sad – šlag na kraju. Od moguća dva rada koja Šibensko-kninska županija može predložiti za državnu razinu – oba su naša. Pirovačka.
Karlo je oduševio putopisom o Keniji – zrelo, slikovito i istraživački precizno.
Nadja je hrabro i dirljivo progovorila o bolesti kroz koju je prošla – iskreno, snažno i bez patetike.
Kad djeca pišu istinu, to se osjeti. I zato su prepoznati.
Ponosni smo. Na hrabrost. Na talent. Na rad. Na mentore koji strpljivo bruse svaku riječ.
I da, Vesnine „slatkiše“ su posebno hvalili – ali mi znamo da iza te slatkoće stoje sati rada, vježbe i ono najvažnije: srce.
Bravo svima. Ovo je dokaz da se trud isplati – i da male škole mogu imati velike priče.
