Ovogodišnji Dan škole, učenici u suradnji sa svojim učiteljima, obilježili su svečanom priredbom koja je obilovala recitacijama, plesom, pjesmom i glumom, a kao šećer na kraju, učenici, učitelji i roditelji sudjelovali su u glazbenome kvizu. Troje sretnika s najviše glazbenoga znanja, nagrađeno je i prigodnim nagradama.
Kako su se učenici i učitelji zabavili pogledajte u nastavku…
Učenica sedmoga razreda Tea Barić u pratnji svoje mentorice Anite Vrkić sudjelovala je na 32. Smotri LiDraNo koja se ove godine za učenike osnovnih i srednjih škola održala u Vodicama od 24. do 28. travnja. U velikoj konkurenciji u kategoriji samostalnih novinarskih radova Tein se rad „Hrvanje s tenisicama” našao među 15 odabranih novinarskih radova. Novinarske je radove ocjenjivalo šesteročlano povjerenstvo (Saša Drach, Branimir Farkaš, Hrvatka Kuko, Antonela Nižetić-Capković, Marko Podrug i Jerko Valković).
Nakon kratkoga predstavljanja članova povjerenstva za okruglim stolom, slijedilo je kratko predstavljanje svih mladih novinara i njihovih mentora, čitanje odabranih dijelova iz radova te razgovor o pročitanome. Bilo je vrlo zanimljivo doznati kako je nastao svaki pojedini rad, koliko je važno imati „pravu priču”, zanimljiva sugovornika i kako je ponekad teško sve to uskladiti jer novinar mora biti spreman i na sve prepreke koje ga očekuju. Mladi novinari dobili su korisne novinarske savjete, ali i novinarski popodnevni zadatak. Trebali su napisati vijest (kraljica novinarstva) o bilo čemu ili kome za vrijeme održavanja LiDraNa. Na popodnevnoj su radionici mladi novinari čitali svoje najrazličitije vijesti i komentirali napisano.
Tein rad pročitajte u nastavku.
Muke naše svagdašnje
Hrvanje s tenisicama
Jeste li se ikad zapitali kojim vještinama mora ovladati dijete prije polaska u školu? Mora li sedmogodišnjak znati čitati i pisati, rastavljati riječi na slogove ili računati do 20 kako bi bio uspješan? Ili su to vještine koje od prvašića traže znanje samostalnog provlačenja glave kroz otvor duksice, povlačenja patent zatvarača na jakni, vezanje tenisica? Možda ste pomislili da se ove posljednje vještine podrazumijevaju jer su današnja djeca ovladala već daleko zahtjevnijim digitalnim vještinama, ali za ovakva sam pitanja našla opravdanje čitajući dvije izvrsne knjige. Prvi je roman Julijane Matanović Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom, a drugi roman Melite Rundek Hrvač.
Julijanin Leon
U uvodu romana Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom autorice Julijane Matanović dječak Leon upozorava nas da mu od svih predmeta nešto lošije ide Hrvatski jezik što najviše brine njegovu mamu. Ona je radijska spikerica i smetaju joj četvorke u rubrici za pismeno i usmeno izražavanje njezina sina jedinca. Na nagovor svoje majke, iako nerado, Leon odlazi u ljetnu školu kreativnog pisanja i govorništva na otok Prvić. No, Leonovi najveći problemi zapravo nisu ni njegove poštapalice ni četvorke u rubrici već vezanje tenisica. Sad se možda pitate zašto baš odličan matematičar i fizičar poput Leona ne zna vezati tenisice, no odgovor je jednostavan – on je lijen! Svako jutro prije škole majka mu veže tenisice jer je to brže, a često ga od neznanja jednostavne radnje štiti pred drugima izmišljajući izlike i time mu čini medvjeđu uslugu. Kad sam mora ići nekamo, Leon ima svoje posebne tenisice na čičak. (Mislim da bi me bilo sram, kao i većinu mojih vršnjaka, ne znati vezati tenisice u sedmom razredu). Na Prviću Leon, uz kreativno pisanje koje mu donosi nagradu za najbolji sastavak, nauči vezati tenisice u čemu mu pomaže Stipe, muž bakine prijateljice. Leon je konačno ovladao nečim puno važnijim od članstva u debatnom klubu ili skupljanju petica u imeniku radi upisa u željenu srednju školu poručujući nam kako su nekad jednostavne stvari najteže, ali ne manje važne.
Melitin Filip
Dječak Filip iz romana Hrvač Melite Rundek jedinac je kao i Leon, a prebolio je cererebralnu paralizu čija je posljedica otežano kretanje. Unatoč zdravstvenim problemima, upisuje se na hrvanje što njegova majka želi izbjeći, ali na kraju popušta. Nakon treninga velike muke mu zadaju njegove tenisice jer mu koljena ne dopuštaju da dosegne stopala. Ubrzo mora na još jednu operaciju koja bi mu pomogla ,,ispraviti” koljena što je za njega užasno bolno i iscrpljujuće. Uz njega su svi njegovi prijatelji, kolege iz hrvačkog kluba, mama i njezin partner Vlado. Nakon izlaska iz bolnice, strpljivi Vlado uči Filipa vezati tenisice. Prvo vježbaju s Vladinom tenisicom jer je njegova tenisica veća. U početku je Filipu teško, zna se razljutiti toliko da izvrijeđa Vladu, ali Filip je hrvač ne samo u sportu nego i u životu i u tome uspijeva. Nakon rehabilitacije Filip opet počinje trenirati hrvanje i konačno upoznaje dječaka Vedrana s kojim dijeli iste zdravstvene probleme i ljubav prema hrvanju. Vedrana muči isti problem kao nekada Filipa, a to je vezanje tenisica. Filip ga razumije i pomaže mu naučiti vezati tenisice kao da tim činom njihovo prijateljstvo biva još jače poput čvora na tenisici.
Leoni u klupama
U potragu za odgovorima o iskustvima vezanja tenisica u našoj školi krenula sam među učenike nižih razreda nadajući se da oni stariji nisu lijeni kao Leon, a da oni mlađi nemaju toliko zaštitnički raspoložene mame poput Leona i Filipa. U prvome razredu njih petero s ponosom je izjavilo (a učiteljica potvrdila) kako znaju vezati tenisice, dvoje ih vežu djelomično, a četvero ih ne zna. U tome im uglavnom pomažu mame ili nose tenisice na čičak. U razgovoru s drugašima doznajem da od njih jedanaestero troje zna samostalno vezati tenisice, nekoliko ih djelomično zna (nedostaje im završni dio, povjeravaju mi se). Zaključuju da trebaju biti uporniji I strpljiviji kako bi savladali ovu vještinu. Neki od njih nikada nisu imali obuću na vezice. Trećaše su većinom mame naučile vezati tenisice I poneki tata, seka ili braco, tete u vrtiću I učiteljica. Većini je najteži dio bio “provlačenje vezice ispod prsta”. Svi su slažu da se vezice trebaju naučiti vezati do škole jer “imaš problema u školi”, “možeš pasti”, “da se ne sramotiš”, “da se ne osjećaš jadno jer jedini ne znaš”. Troje trećaša još nije ovladalo ovom vještinom u potpunosti. Trećašica Ema kaže da mora naučiti tim prije “jer kada ti se odvežu, tko će ti ih onda vezati?” Svi su se četvrtaši okušali u natjecanju brzoga vezivanja vezica, ali ipak jedan je bio najbrži – Matija!
I poneki Filip u klupama
Drugaš Josip nije naučio vezati tenisice jer za to ima opravdani razlog. U njegovoj desnoj ruci skraćene su tetive što znači da mu ručica ide malo “ukoso” te nije u mogućnosti u potpunosti je ispraviti. Ali to mu ne smeta jer uz malo truda može raditi sve što I njegovi vršnjaci, samo se treba malo više potruditi od drugih koji to s lakoćom rade. Hrabrost je ići od neuspjeha do neuspjeha i ne izgubiti entuzijazam, rekao bi mu iz romana dječak Filip.
Riječ učiteljice
“Vezanje tenisica je kompleksna aktivnost koju bi dijete trebalo usvojiti oko šeste godine. Danas sve manje djece može samostalno vezati obuću. Roditelji griješe jer djeci kupuju obuću na čičak traku. U školi to znači da učiteljica mora vezati, a to dovodi do problema sa samopuzdanjem jer su drugi samostalni u toj aktivnosti. Ta vještina zahtijeva razvijenu finu motoriku, pažnju, pamćenje… Neki čak predlažu I tenisice od papira s vezicama za vježbanje”, zaključuje učiteljica Vesna.
Recept za vezanje tenisica
Od onih iskusnijih, na kraju dobijam I recept za vezanje tenisica. “Provučemo jednu špigetu (vezicu) ispod druge I čvrsto zategnemo. Od jedne špigete napravimo zečje uho. Držimo zečje uho s dva prsta, a drugu špigetu zamotamo oko toga uha provlačeći drugu špigetu I istodobno pravimo drugo zečje uho. Držeći obadva uha, čvrsto stegnemo.”
Za kraj
Ako se pitate kada je autorica ovih redaka naučila vezati tenisice, nemam što skrivati. Ne, nisam ih znala vezati prije škole. Naučila sam ih vezati u prvom razredu, a naučio me tata.
Tea Barić, 7. r
Pogledajte kako su se naši mališani, dana 28. travnja, zabavili i što su sve posjetili na izletu.
U sklopu terenske nastave učenici osmoga razreda posjetili su Vukovar u trajanju od 16. do 18. travnja 2023. Unatoč proljetnoj kiši, zajedno s učenicima iz Rogoznice i Tisnog, obišli su sve lokalitete iz Domovinskoga rata koji svjedoče o hrabrosti Vukovaraca i njihovoj tragičnoj sudbini.
Gotovo je nezamislivo, gledajući ovaj prekrasan grad na obali Dunava, shvatiti što je sve pretrpio. Uz zanimljive vodiče (i same sudionike Domovinskoga rata) u Memorijalnom centru Domovinskoga rata slušamo predavanje o ratnim strahotama u Vukovaru, obilazimo Memorijalno groblje žrtava Domovinskoga rata, palimo svijeću na Ovčari, posjećujemo ratnu bolnicu u središtu grada, tvornicu Borovo, poznatu Trpinjsku cestu – groblje tenkova, prolazimo pored čuvenog Kukuruznoga puta, penjemo se na gotovo 53 metra visok Vodotoranj – prkos obrane Vukovaraca. Vukovar je povijesni grad još od vremena prvih stanovnika Vučedolaca o čijem životu doznajemo u Muzeju vučedolske kulture, a koliko je oduvijek bio zanimljiv svojim geografskim položajem otkrivamo u Gradskom muzeju. U rodnoj kući nobelovca Lavoslava Ružičke posljednjega dana sudjelujemo u kvizu i pokazujemo koliko smo za vrijeme boravka u gradu naučili te osvajamo treće mjesto. Dok nas autobus iz ravnice Slavonije i Srijema vraća prema Dalmaciji, nosimo želje za mirom.
Danas, na prvi dan proljeća, a ujedno i na Dan darovitih, obilježavanju Svjetskog dana Down sindroma nošenjem šarenih i rasparenih čarapa pridružili su se učiteljica Vesna Garofulić i njeni trećaši. Simbol su šarene čarape jer ih osobe s Down sindromom ne mogu upariti. Nošenjem šarenih čarapa pokazuje se podrška borbi osoba s Down sindromom kako bi se što bolje integrirali u naše društvo. Šarenim čarapama želi se upozoriti na poteškoće osoba s Downovim sindromom i potaknuti poboljšanje njihovog položaja u društvu.
Učiteljica Vesna i njeni učenici, u znak podrške osobama s Down sindromom, nosili su šarene, rasparane čarapice te su u sklopu nastave Likovne kulture izrađivali iste.
Prosječno se jedno od 650 novorođene djece rađa s Downovim sindromom. Taj poremećaj sprječava normalan tjelesni i mentalni razvoj djeteta. Down sindrom smatra se jednim od najčešćih genetskih odstupanja pri kojem postoji višak jednog ili dijela jednog kromosoma što uzrokuje različite probleme u psihofizičkom razvoju djeteta. Uzrok Downova sindroma otkrio je 1959. godine genetičar Jerome Lejeune kada je na 21. paru kromosoma otkrio još jedan kromosom viška – umjesto 2 tu su se nalazila 3 kromosoma, a u cijeloj stanici umjesto 46, ukupno 47 kromosoma. Downov sindrom kao naziv za skup zajedničkih znakova i karakteristika potječe od engleskog liječnika Johna Langdona Downa koji je još 1866. godine prvi opisao sindrom kod osoba s određenim stupnjem poremećaja u razvoju (mentalni hendikep).
Svjetski dan osoba s Down sindromom prvi puta obilježen je u Singapuru 2006. godine.
Dana 7. ožujka u našoj je školi izvedena vježba evakuacije u slučaju potresa. Naime, kako škola ima dokument “Procjena opasnosti” u kojem su opisane i aktivnosti postupanja u slučaju potresa, a nedavno su se osjetili potresi i u našoj okolici, školama je preporučeno da se izvedu vježbe u slučaju opasnosti od potresa.
Učitelji i nastavnici tjedan dana prije najavili su vježbu te objasnili učenicima postupak evakuacije iz škole. Školsko je zvono zvonilo tri puta po 15 sekundi kao upozorenje. Školsko osoblje i učenici najprije su se sklonili ispod školskih klupa ili dovratnika nakon čega su vrlo brzo napustili školske prostore. Zajedničko okupljanje bilo je u školskom dvorištu gdje su nastavnici provjerili jesu li svi učenici na broju.
