Prve funkcionalne ceste pojavile su se prije nekoliko tisuća godina. Od tada do današnjih dana, a pogotovo unatrag stotinjak godina, cestovni promet, kao dio cjelokupnog prometnog sustava, profilirao se kao segment bez kojega je nezamislivo normalno funkcioniranje bilo koje životne djelatnosti.

Razvoj suvremenog cestovnog prometa, odnosno proizvodnja vozila, izgradnja cesta i osposobljavanje ljudi koji upravljaju vozilima ili drugim dijelovima sustava, osim svoje dobre strane ima i naličje koje se očituje u ubrzanom zagađivanju okoliša, a posebno se očituje u stradavanju ljudi, sudionika prometnog procesa.

Usporedno s razvijanjem novih tehnologija i tehničkih rješenja, ali ipak s određenim negativnim vremenskim pomakom, razvijala se i svijest o potrebi ulaganja dodatnih napora s ciljem podizanja sigurnosti cestovnog prometa na višu razinu.

Kako su se proizvodnjom sve većeg broja motornih vozila i izgradnjom mreža prometnica povećavali prometni tokovi, došlo je do ekspanzije stradavanja ljudi u prometnim nesrećama. Broj nastradalih osoba u prometnim nesrećama postao je tako pandanom najčešćih uzroka smrtnosti zbog najtežih bolesti.

Kod bolesti čovjek uglavnom i nema mogućnost izbora, ali je zato kod prometnih nesreća upravo čovjek glavni uzrok njihovih događanja.

Općenito se uzroci prometnih nesreća dijele na tri faktora: čovjek (vozač), vozilo i cesta. Vozilo i cesta objektivni su faktori i novim tehnologijama u proizvodnji vozila (pasivna sigurnost) i izgradnjom cesta visoke razine uslužnosti povećana je sigurnost cestovnog prometa, a sigurno će i ubuduće, raznim novim tehničkim rješenjima, ova dva faktora davati svoj doprinos sigurnosti.

Kada je riječ o čovjeku, s obzirom na njegovu narav i stalnu mogućnost izbora načina ponašanja u određenim situacijama, stvari nisu jednostavne. Zbog toga je jedan od načina utjecaja na čovjekovo ponašanje, u ovom slučaju u cestovnom prometu, njegova edukacija i to od najranije životne dobi.

Donošenjem prvog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa, 1994. godine, Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova kao nositelj Nacionalnog programa, započela je sustavni rad s djecom u osnovnim školama. Do tada je u prometnim nesrećama smrtno stradavalo stotinjak djece godišnje i to najviše, oko 70% u svojstvu pješaka. Danas je taj broj smanjen na oko dvadesetoro smrtno stradale djece godišnje, s time da ih u svojstvu pješaka pogine oko jedne trećine. Znakovit je velik napredak nakon desetak godina rada s djecom.

Opće je poznato da se pravilnim odgojem i primjerenim obrazovanjem stvaraju osobe koje će kada odrastu imati uglavnom pozitivan stav prema onome što im je tijekom godina obrazovanja „usađeno“ u njihov mentalni sklop. Isto je i s odgojem sadašnjih pješaka ili putnika, odnosno budućih vozača. Dugoročno gledano, najveći pozitivni pomak u sigurnosti cestovnog prometa može se očekivati od osoba koje su danas još djeca, naravno, ako će ih se pravilno usmjeriti.

Upravo su zbog toga početkom 2009. godineAgencija za odgoj i obrazovanje i Hrvatski autoklub u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova pokrenuli pilot projekt „Prometna preventiva u osnovnoj školi – uvođenje prometnog odgoja u osnovne škole“, u sklopu aktualnog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa.

Jedan je od ishoda ovoga pilot projekta i izrada „Strategije prometne preventive u osnovnoj školi“ koja slijedi u nastavku i sigurno je da će njena aktivna provedba u budućnosti dati očekivane rezultate i biti temelj za uvođenje prometne kulture (odgoja) kao obaveznog programa tijekom cijelog obrazovnog procesa u osnovnim, a potom i u srednjim školama.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda 2018. godine proglasila je 3. lipnja Svjetskim danom bicikla, a tu je odluku podržalo svih 193 država članica.
Ova odluka odaje počast biciklu – tom jednostavnom, a genijalnom izumu koji već više od dva stoljeća pokreće čovjeka i svijet.
Bicikl je jedinstven, dugovječan, svestran, a ujedno pristupačan, pouzdan, čist i ekološki prihvatljiv način prijevoza.

Priča o Svjetskom danu bicikla počinje – u jednom blogu!
Leszek Sibilski, strastveni biciklist i vizionar, 2015. godine objavio je tekst „Bicikliranje je svačiji posao“, a potom i „Zašto nema Svjetskog dana bicikla?“
Iz riječi je nastalo djelo: Sibilski je počeo zagovarati važnost bicikla i njegove dobrobiti, okupljajući ljude koji su vjerovali u istu ideju.
Njegova upornost pokazuje da jedan čovjek doista može pokrenuti globalnu promjenu – ako ne prestane vrtjeti pedale svojih snova.