Dana 8. rujna 2025. počinje nova školska godina. Za mnoge roditelje to znači brige i stres – jedni ih doživljavaju jer im dijete kreće u prvi razred, drugi zato što se nastavlja školovanje i s njime dolazi i obveza nabave skupe školske opreme. No najvažnija briga svih roditelja jest sigurnost vlastitog djeteta na putu do škole i natrag.

Kao roditelji uvijek ćemo brinuti, a teško da će nas išta u tolikoj mjeri umiriti da postanemo posve bezbrižni. Upravo zato, ispred Akademije sigurne vožnje motocikla upućujemo apel roditeljima i vozačima.

Roditelji čija djeca samostalno idu u vrtić ili niže razrede osnovne škole trebali bi djeci objasniti osnovne prometne znakove i pravila, poput značenja pješačkog prijelaza, zelenog i crvenog svjetla za pješake. Kada im pokazuju put do škole, važno je odabrati ne nužno najkraći, nego najsigurniji put, onaj koji uključuje prelazak preko pješačkog prijelaza i siguran prolaz raskrižjem. Djecu treba učiti da se, čak i kada je na semaforu zeleno svjetlo, uvijek okrenu lijevo i desno, a gdje god je to moguće treba koristiti pothodnike. Opasnosti koje prijete u prometu djeci se trebaju objasniti kroz igru, kako bi shvatila ozbiljnost, ali bez razvijanja straha. Strah često dovodi do paničnih i nepredvidljivih reakcija, poput naglog pretrčavanja ceste.

Dobro je odijevati djecu u svjetliju odjeću kako bi bila vidljivija u prometu, a školske torbe i vrećice trebale bi imati barem dio izrađen od fluorescentnog materijala. Kada dolazite po dijete u školu, nemojte parkirati nasuprot ulazu. Djeca, vidjevši roditelja, znaju potrčati preko ceste ne pazeći na semafor i automobile. Ako ste u žurbi i ostavljate dijete samo na cesti ispred škole, riskirate njegovu sigurnost jer nitko ne može jamčiti da će ga drugi vozači uočiti na vrijeme. Najsigurnije je parkirati na školskom parkiralištu, otvoriti djetetu vrata i osobno ga otpratiti do ulaza.

Vozači svih motornih vozila, uključujući motocikliste, trebali bi posebno paziti pri vožnji u blizini škola i vrtića. Brzina se mora prilagoditi i smanjiti na najviše 30 do 40 km/h. Čak i kada imate zeleno svjetlo, usporite i budite oprezni. Ako se vozilo zaustavilo na pješačkom prijelazu, i sami stanite, jer djeca često nisu vidljiva iza većeg vozila, poput kombija. Kada vidite djecu u blizini prometnice, uvijek budite spremni na iznenadnu reakciju – dijete može naglo potrčati u bilo kojem smjeru. Ako na cestu izleti lopta ili igračka, gotovo je sigurno da će za njom dotrčati i dijete.

Važno je naglasiti da djecu ne treba propuštati dok za njih vrijedi crveno svjetlo. Iako možda želite učiniti dobro, drugi vozači ne mogu predvidjeti vašu namjeru i situacija može završiti nesrećom. Iako zakonski nije obvezno (osim za motocikliste), preporučuje se stalno korištenje kratkih svjetala radi bolje vidljivosti. Slalom vožnja strogo je zabranjena, a naročito je opasna u blizini škola i vrtića.

Svi znamo koliko nam djeca znače i koliko su zaigrana i nepredvidljiva. Zadatak roditelja jest odgojiti djecu u odgovorne ljude i omogućiti im sigurno djetinjstvo i mladost. Promet je samo jedna od brojnih životnih opasnosti koje im prijete, ali na nama je da ih zaštitimo koliko možemo. Omogućimo im da odrastaju sretno, zdravo i sigurno, a roditeljima želimo da dugo uživaju u zagrljaju svoje djece.

Djeci, pak, možemo poželjeti samo jedno – neka vam škola, vaš „drugi dom“, donese znanje, prijateljstva i lijepe uspomene, a da se uvijek sretno vraćate u zagrljaj svojih roditelja.

Svima želimo sretan početak školske godine!

Prve funkcionalne ceste pojavile su se prije nekoliko tisuća godina. Od tada do današnjih dana, a pogotovo unatrag stotinjak godina, cestovni promet, kao dio cjelokupnog prometnog sustava, profilirao se kao segment bez kojega je nezamislivo normalno funkcioniranje bilo koje životne djelatnosti.

Razvoj suvremenog cestovnog prometa, odnosno proizvodnja vozila, izgradnja cesta i osposobljavanje ljudi koji upravljaju vozilima ili drugim dijelovima sustava, osim svoje dobre strane ima i naličje koje se očituje u ubrzanom zagađivanju okoliša, a posebno se očituje u stradavanju ljudi, sudionika prometnog procesa.

Usporedno s razvijanjem novih tehnologija i tehničkih rješenja, ali ipak s određenim negativnim vremenskim pomakom, razvijala se i svijest o potrebi ulaganja dodatnih napora s ciljem podizanja sigurnosti cestovnog prometa na višu razinu.

Kako su se proizvodnjom sve većeg broja motornih vozila i izgradnjom mreža prometnica povećavali prometni tokovi, došlo je do ekspanzije stradavanja ljudi u prometnim nesrećama. Broj nastradalih osoba u prometnim nesrećama postao je tako pandanom najčešćih uzroka smrtnosti zbog najtežih bolesti.

Kod bolesti čovjek uglavnom i nema mogućnost izbora, ali je zato kod prometnih nesreća upravo čovjek glavni uzrok njihovih događanja.

Općenito se uzroci prometnih nesreća dijele na tri faktora: čovjek (vozač), vozilo i cesta. Vozilo i cesta objektivni su faktori i novim tehnologijama u proizvodnji vozila (pasivna sigurnost) i izgradnjom cesta visoke razine uslužnosti povećana je sigurnost cestovnog prometa, a sigurno će i ubuduće, raznim novim tehničkim rješenjima, ova dva faktora davati svoj doprinos sigurnosti.

Kada je riječ o čovjeku, s obzirom na njegovu narav i stalnu mogućnost izbora načina ponašanja u određenim situacijama, stvari nisu jednostavne. Zbog toga je jedan od načina utjecaja na čovjekovo ponašanje, u ovom slučaju u cestovnom prometu, njegova edukacija i to od najranije životne dobi.

Donošenjem prvog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa, 1994. godine, Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova kao nositelj Nacionalnog programa, započela je sustavni rad s djecom u osnovnim školama. Do tada je u prometnim nesrećama smrtno stradavalo stotinjak djece godišnje i to najviše, oko 70% u svojstvu pješaka. Danas je taj broj smanjen na oko dvadesetoro smrtno stradale djece godišnje, s time da ih u svojstvu pješaka pogine oko jedne trećine. Znakovit je velik napredak nakon desetak godina rada s djecom.

Opće je poznato da se pravilnim odgojem i primjerenim obrazovanjem stvaraju osobe koje će kada odrastu imati uglavnom pozitivan stav prema onome što im je tijekom godina obrazovanja „usađeno“ u njihov mentalni sklop. Isto je i s odgojem sadašnjih pješaka ili putnika, odnosno budućih vozača. Dugoročno gledano, najveći pozitivni pomak u sigurnosti cestovnog prometa može se očekivati od osoba koje su danas još djeca, naravno, ako će ih se pravilno usmjeriti.

Upravo su zbog toga početkom 2009. godineAgencija za odgoj i obrazovanje i Hrvatski autoklub u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova pokrenuli pilot projekt „Prometna preventiva u osnovnoj školi – uvođenje prometnog odgoja u osnovne škole“, u sklopu aktualnog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa.

Jedan je od ishoda ovoga pilot projekta i izrada „Strategije prometne preventive u osnovnoj školi“ koja slijedi u nastavku i sigurno je da će njena aktivna provedba u budućnosti dati očekivane rezultate i biti temelj za uvođenje prometne kulture (odgoja) kao obaveznog programa tijekom cijelog obrazovnog procesa u osnovnim, a potom i u srednjim školama.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda 2018. godine proglasila je 3. lipnja Svjetskim danom bicikla, a tu je odluku podržalo svih 193 država članica.
Ova odluka odaje počast biciklu – tom jednostavnom, a genijalnom izumu koji već više od dva stoljeća pokreće čovjeka i svijet.
Bicikl je jedinstven, dugovječan, svestran, a ujedno pristupačan, pouzdan, čist i ekološki prihvatljiv način prijevoza.

Priča o Svjetskom danu bicikla počinje – u jednom blogu!
Leszek Sibilski, strastveni biciklist i vizionar, 2015. godine objavio je tekst „Bicikliranje je svačiji posao“, a potom i „Zašto nema Svjetskog dana bicikla?“
Iz riječi je nastalo djelo: Sibilski je počeo zagovarati važnost bicikla i njegove dobrobiti, okupljajući ljude koji su vjerovali u istu ideju.
Njegova upornost pokazuje da jedan čovjek doista može pokrenuti globalnu promjenu – ako ne prestane vrtjeti pedale svojih snova.