Svake godine 18. rujna obilježava se Dan bez poginulih u prometu, međunarodna inicijativa čiji je cilj podići svijest o važnosti prometne sigurnosti i potaknuti vozače, pješake, bicikliste i sve druge sudionike u prometu na odgovorno ponašanje. Ideja iza ovog dana nije samo simbolična. Ona proizlazi iz stvarne potrebe da se smanji broj nesreća sa smrtnim posljedicama, a posebice da se potakne razmišljanje o ljudskim životima koji svake godine nepovratno nestanu na cestama širom Europe, uključujući i Hrvatsku.

Kampanja je prvi put pokrenuta pod okriljem Europske mreže prometne policije (TISPOL, danas ROADPOL) s ciljem da se barem jedan dan u godini postigne rezultat: nula poginulih na cestama. Taj cilj nije samo brojka – on predstavlja apel svim sudionicima u prometu da usvoje ponašanja koja smanjuju rizik, od poštivanja ograničenja brzine i nevezanja sigurnosnog pojasa do izbjegavanja vožnje pod utjecajem alkohola i korištenja mobitela tijekom vožnje.

U Hrvatskoj se ovaj dan obilježava uz potporu Ministarstva unutarnjih poslova i Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa 2021.–2030., koji među svojim prioritetima ističe viziju „Nula poginulih“ kao strateški cilj u skladu s europskom politikom sigurnosti prometa. Podaci MUP-a pokazuju da se u Hrvatskoj posljednjih godina bilježi pad broja smrtno stradalih u prometu, no i dalje su brojke daleko od onoga što bi se smatralo prihvatljivim u modernom društvu. Svaka prometna nesreća sa smrtnim posljedicama podsjeća na to da su ljudski životi iza statistike i da je svaka mjera prevencije ključna.

Osim institucionalnih aktivnosti poput pojačanih policijskih kontrola i preventivnih kampanja, Dan bez poginulih ima i snažnu edukativnu ulogu. U školama, medijima i lokalnim zajednicama provode se programi koji potiču promjenu svijesti, jer dugoročno upravo obrazovanje i kultura prometne odgovornosti mogu dovesti do smanjenja broja nesreća. U mnogim europskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, sve je veći naglasak na viziji „Sigurni sustavi“ koji uključuju ne samo odgovorno ponašanje sudionika, nego i sigurniju infrastrukturu, moderne automobile s naprednim sustavima pomoći vozaču te brzu i učinkovitu hitnu medicinsku pomoć.

Dan bez poginulih u prometu, iako traje 24 sata, simbolično podsjeća da sigurnost na cestama nije nešto što se postiže jednim danom akcije, već stalnim trudom svih sudionika prometa i institucija. On nas poziva da zamislimo dan, a zatim i cijelu godinu, bez ijednog izgubljenog života na cestama – cilj koji možda zvuči ambiciozno, ali koji je u mnogim europskim državama već pokazao rezultate kroz sustavne politike, edukaciju i tehnički napredak.

Početak nove školske godine svake rujanske zore vraća poznatu sliku prometne vreve u gradskim četvrtima, selima i prigradskim naseljima: tisuće djece na putu do škole, često prvi put samostalno ili u pratnji roditelja. Upravo tada, nakon mirnijeg ljetnog razdoblja, promet ponovno poprima dinamičan, ali i rizičan karakter. Za prometne stručnjake, policiju i lokalne zajednice to je razdoblje povećane odgovornosti i stalne potrebe za dodatnim oprezom, osobito u blizini škola, dječjih vrtića i pješačkih prijelaza.

Statistike o prometnim nesrećama u Hrvatskoj jasno pokazuju da upravo mjesec rujan donosi povećan broj prometnih incidenata u kojima sudjeluju djeca. U razdoblju od 2018. do 2023. godine, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, prosječno se u prvom mjesecu nove školske godine bilježilo između 40 i 50 prometnih nesreća s djecom kao sudionicima, pri čemu su najugroženiji upravo pješaci na putu do i od škole. Iako većina tih nesreća završava s lakšim ozljedama, činjenica da su djeca zbog svoje dobi i nedostatka iskustva posebno ranjiva nameće vozačima imperativ povećanog opreza i smanjivanja brzine u blizini škola.

Prometni stručnjaci ističu kako nije dovoljno osloniti se samo na prometnu signalizaciju i kampanje, nego je nužno mijenjati prometnu kulturu. Svaki vozač mora biti svjestan da dijete ne percipira prometnu situaciju kao odrasla osoba. Djeca često naglo istrče na cestu, ne procjenjuju brzinu vozila i ne razumiju uvijek prometna pravila. Zbog toga prometna pravila koja nalažu usporavanje u blizini škola, pješačkih prijelaza i autobusnih stajališta nisu formalnost, nego ključan element zaštite najmlađih sudionika prometa.

U mnogim hrvatskim gradovima već su postavljeni tzv. usporivači prometa, ležeći policajci, dodatna prometna signalizacija te svjetlosne oznake koje upozoravaju na prisutnost djece. Međutim, iskustva iz razvijenih europskih zemalja poput Švedske ili Nizozemske pokazuju da stvarna sigurnost dolazi tek kombinacijom infrastrukture, edukacije i stroge kontrole brzine. Uvođenje zona smirenog prometa s ograničenjem brzine na 30 km/h u blizini škola u tim je zemljama pokazalo značajno smanjenje broja nesreća. Hrvatska, iako je u posljednjem desetljeću učinila vidljive korake u tom smjeru, i dalje se suočava s problemom vozača koji ignoriraju signalizaciju i ograničenja.

Posebno je važno istaknuti i edukativnu dimenziju početka školske godine. Kampanje poput „Poštujte naše znakove“ koje MUP provodi već godinama, podsjećaju vozače na odgovornost, ali i djecu na pravila sigurnog kretanja. Ipak, prometni stručnjaci upozoravaju da edukacija ne može zamijeniti oprez vozača, jer djeca, osobito mlađe dobi, jednostavno nisu u stanju uvijek dosljedno primjenjivati naučena pravila u stvarnim, često kaotičnim prometnim situacijama.

Na kraju, važno je naglasiti da odgovornost ne leži samo na vozačima. Lokalna samouprava, škole i roditelji također imaju važnu ulogu u osiguravanju sigurnog okruženja. Dobro održavana infrastruktura, jasno označeni pješački prijelazi, prisutnost prometnih redara u kritičnim satima te edukacija roditelja i djece ključni su elementi sigurnosnog lanca. No, bez promjene svijesti i navika vozača, svaki sustav ostaje nedovršen.

Početak školske godine uvijek je poziv na oprez, ali i na solidarnost. Usporiti pred školom ne znači samo poštovati zakon, nego i prepoznati činjenicu da su životi djece važniji od svake minute u prometnom rasporedu. Prometna kultura počinje upravo u takvim malim, ali presudnim gestama – u odluci da se brzina smanji, da se propusti dijete na pješačkom prijelazu i da se prepozna kako je sigurnost najmlađih zajednička odgovornost svih sudionika prometa.

Dana 8. rujna 2025. počinje nova školska godina. Za mnoge roditelje to znači brige i stres – jedni ih doživljavaju jer im dijete kreće u prvi razred, drugi zato što se nastavlja školovanje i s njime dolazi i obveza nabave skupe školske opreme. No najvažnija briga svih roditelja jest sigurnost vlastitog djeteta na putu do škole i natrag.

Kao roditelji uvijek ćemo brinuti, a teško da će nas išta u tolikoj mjeri umiriti da postanemo posve bezbrižni. Upravo zato, ispred Akademije sigurne vožnje motocikla upućujemo apel roditeljima i vozačima.

Roditelji čija djeca samostalno idu u vrtić ili niže razrede osnovne škole trebali bi djeci objasniti osnovne prometne znakove i pravila, poput značenja pješačkog prijelaza, zelenog i crvenog svjetla za pješake. Kada im pokazuju put do škole, važno je odabrati ne nužno najkraći, nego najsigurniji put, onaj koji uključuje prelazak preko pješačkog prijelaza i siguran prolaz raskrižjem. Djecu treba učiti da se, čak i kada je na semaforu zeleno svjetlo, uvijek okrenu lijevo i desno, a gdje god je to moguće treba koristiti pothodnike. Opasnosti koje prijete u prometu djeci se trebaju objasniti kroz igru, kako bi shvatila ozbiljnost, ali bez razvijanja straha. Strah često dovodi do paničnih i nepredvidljivih reakcija, poput naglog pretrčavanja ceste.

Dobro je odijevati djecu u svjetliju odjeću kako bi bila vidljivija u prometu, a školske torbe i vrećice trebale bi imati barem dio izrađen od fluorescentnog materijala. Kada dolazite po dijete u školu, nemojte parkirati nasuprot ulazu. Djeca, vidjevši roditelja, znaju potrčati preko ceste ne pazeći na semafor i automobile. Ako ste u žurbi i ostavljate dijete samo na cesti ispred škole, riskirate njegovu sigurnost jer nitko ne može jamčiti da će ga drugi vozači uočiti na vrijeme. Najsigurnije je parkirati na školskom parkiralištu, otvoriti djetetu vrata i osobno ga otpratiti do ulaza.

Vozači svih motornih vozila, uključujući motocikliste, trebali bi posebno paziti pri vožnji u blizini škola i vrtića. Brzina se mora prilagoditi i smanjiti na najviše 30 do 40 km/h. Čak i kada imate zeleno svjetlo, usporite i budite oprezni. Ako se vozilo zaustavilo na pješačkom prijelazu, i sami stanite, jer djeca često nisu vidljiva iza većeg vozila, poput kombija. Kada vidite djecu u blizini prometnice, uvijek budite spremni na iznenadnu reakciju – dijete može naglo potrčati u bilo kojem smjeru. Ako na cestu izleti lopta ili igračka, gotovo je sigurno da će za njom dotrčati i dijete.

Važno je naglasiti da djecu ne treba propuštati dok za njih vrijedi crveno svjetlo. Iako možda želite učiniti dobro, drugi vozači ne mogu predvidjeti vašu namjeru i situacija može završiti nesrećom. Iako zakonski nije obvezno (osim za motocikliste), preporučuje se stalno korištenje kratkih svjetala radi bolje vidljivosti. Slalom vožnja strogo je zabranjena, a naročito je opasna u blizini škola i vrtića.

Svi znamo koliko nam djeca znače i koliko su zaigrana i nepredvidljiva. Zadatak roditelja jest odgojiti djecu u odgovorne ljude i omogućiti im sigurno djetinjstvo i mladost. Promet je samo jedna od brojnih životnih opasnosti koje im prijete, ali na nama je da ih zaštitimo koliko možemo. Omogućimo im da odrastaju sretno, zdravo i sigurno, a roditeljima želimo da dugo uživaju u zagrljaju svoje djece.

Djeci, pak, možemo poželjeti samo jedno – neka vam škola, vaš „drugi dom“, donese znanje, prijateljstva i lijepe uspomene, a da se uvijek sretno vraćate u zagrljaj svojih roditelja.

Svima želimo sretan početak školske godine!

Prve funkcionalne ceste pojavile su se prije nekoliko tisuća godina. Od tada do današnjih dana, a pogotovo unatrag stotinjak godina, cestovni promet, kao dio cjelokupnog prometnog sustava, profilirao se kao segment bez kojega je nezamislivo normalno funkcioniranje bilo koje životne djelatnosti.

Razvoj suvremenog cestovnog prometa, odnosno proizvodnja vozila, izgradnja cesta i osposobljavanje ljudi koji upravljaju vozilima ili drugim dijelovima sustava, osim svoje dobre strane ima i naličje koje se očituje u ubrzanom zagađivanju okoliša, a posebno se očituje u stradavanju ljudi, sudionika prometnog procesa.

Usporedno s razvijanjem novih tehnologija i tehničkih rješenja, ali ipak s određenim negativnim vremenskim pomakom, razvijala se i svijest o potrebi ulaganja dodatnih napora s ciljem podizanja sigurnosti cestovnog prometa na višu razinu.

Kako su se proizvodnjom sve većeg broja motornih vozila i izgradnjom mreža prometnica povećavali prometni tokovi, došlo je do ekspanzije stradavanja ljudi u prometnim nesrećama. Broj nastradalih osoba u prometnim nesrećama postao je tako pandanom najčešćih uzroka smrtnosti zbog najtežih bolesti.

Kod bolesti čovjek uglavnom i nema mogućnost izbora, ali je zato kod prometnih nesreća upravo čovjek glavni uzrok njihovih događanja.

Općenito se uzroci prometnih nesreća dijele na tri faktora: čovjek (vozač), vozilo i cesta. Vozilo i cesta objektivni su faktori i novim tehnologijama u proizvodnji vozila (pasivna sigurnost) i izgradnjom cesta visoke razine uslužnosti povećana je sigurnost cestovnog prometa, a sigurno će i ubuduće, raznim novim tehničkim rješenjima, ova dva faktora davati svoj doprinos sigurnosti.

Kada je riječ o čovjeku, s obzirom na njegovu narav i stalnu mogućnost izbora načina ponašanja u određenim situacijama, stvari nisu jednostavne. Zbog toga je jedan od načina utjecaja na čovjekovo ponašanje, u ovom slučaju u cestovnom prometu, njegova edukacija i to od najranije životne dobi.

Donošenjem prvog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa, 1994. godine, Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova kao nositelj Nacionalnog programa, započela je sustavni rad s djecom u osnovnim školama. Do tada je u prometnim nesrećama smrtno stradavalo stotinjak djece godišnje i to najviše, oko 70% u svojstvu pješaka. Danas je taj broj smanjen na oko dvadesetoro smrtno stradale djece godišnje, s time da ih u svojstvu pješaka pogine oko jedne trećine. Znakovit je velik napredak nakon desetak godina rada s djecom.

Opće je poznato da se pravilnim odgojem i primjerenim obrazovanjem stvaraju osobe koje će kada odrastu imati uglavnom pozitivan stav prema onome što im je tijekom godina obrazovanja „usađeno“ u njihov mentalni sklop. Isto je i s odgojem sadašnjih pješaka ili putnika, odnosno budućih vozača. Dugoročno gledano, najveći pozitivni pomak u sigurnosti cestovnog prometa može se očekivati od osoba koje su danas još djeca, naravno, ako će ih se pravilno usmjeriti.

Upravo su zbog toga početkom 2009. godineAgencija za odgoj i obrazovanje i Hrvatski autoklub u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova pokrenuli pilot projekt „Prometna preventiva u osnovnoj školi – uvođenje prometnog odgoja u osnovne škole“, u sklopu aktualnog Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa.

Jedan je od ishoda ovoga pilot projekta i izrada „Strategije prometne preventive u osnovnoj školi“ koja slijedi u nastavku i sigurno je da će njena aktivna provedba u budućnosti dati očekivane rezultate i biti temelj za uvođenje prometne kulture (odgoja) kao obaveznog programa tijekom cijelog obrazovnog procesa u osnovnim, a potom i u srednjim školama.